| svibanj, 2004 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Duplikacija gluposti Ako ste u nečemu vješti, a to je društveno prihvatljiva, ili još bolje korisna vještina, vjerojatno ste tu vještinu probali prenijeti na drugu osobu. Zanemarimo pri tom razloge (motiv) zašto biste to uopće pokušavali. Neki to rade radi privlačenja pozornosti, drugi će to pokušati ostaviti u nasljedstvo svojim potomcima, treći za lovu. Kako god bilo, suočit ćete se s istim problemima bez obzira na vaš motiv ili vještinu (znanje) koje prenosite. Prvo, morate biti nadprosječno dobri da biste bili učitelj. Drugo, energija koju ćete pri tom razmijeniti s učenicima bit će višestruko veća od energije kojom prosječna osoba nauči psovati. Kad ste (vi), uopće naučili psovati (u p*ku m*t*u, valjda znate koju j*no sočnu psovku)? Tko je i kada naučio vašeg učitelja i tko je on? Uostalom, psovanje je vještina koja se ne uči u nekoj učionici, ne postoje (za sada) radionice psovanja. Zamislite ovakav naslov oglasa u novinama: „Udruga Dobrovoljček organizira vikend radionicu psovanja i hraćkanja u domu kulture Špičkovina. Početak – subota 10h ulaz slobodan. Radionicu omogućio općinski odbor za kulturu.“ Bilo bi čudno, zar ne? Već mi se dugo mota po glavi ideja, da bi ovako organizirane radionice sigurno doprinijele smanjenju te, društveno neprihvatljive pojave. Sasvim sam siguran da bi institucionaliziranje sustava obrazovanja psovanja, za kratko vrijeme iskorijenila tu pojavu iz društva zauvijek. Pa pogledajte što se događa s prenošenjem fundamentalnih znanja u našem društvu. Recimo prirodnim znanostima. Svojedobno (prije cca 30g.) upisao sam PMF. Nitko pri zdravoj ne može zanijekati potrebitost takvog faksa u jednoj državi. Ta, radi se o osnovnim znanostima! Na mom se odjelu tada upisalo se 150 kandidata (brucoša). Danas ih se upisuje tridesetak (ugavnom zbog studentskih prava, jer su zvisili na drugim faksovima). Uočavate li zakonitost? Upozoravam da PMF nije najučinkovitija institucija na svijetu. Osim toga on je, ipak, samo mali kotačić u stroju nadležnog ministarstva. Nema dugo kako sam prisustvovao svečanom euharistijskom slavlju u jednoj prigradskoj župi. Za propovijedi župnik se pohvalio da je broj prvopričesnika u toj župi za nekoliko decenija pao za toliko da mi je te brojke neugodno kazat. Vidimo da naše ministarstvo nadležno za edukaciju ima štošta naučiti od svete nam majke crkve. Čovjek se pita da li je pozitivno biti pričesnik i nedajbože profa matke? Nije li puno pozitivnije biti neobrazovani psovač i pljuvač? Šalu na stranu. Vrijeme je da okrenemo logiku. Sjetite se izvjesnog Toma Sojera (SAD). On je PRODAO svoju kaznu, i pri tom se silno zabavio. Kaznu je prikazao kao božansku nagradu i time privukao raznu klijentelu koja mu je za uzvrat ostavljala darove. Uočite ovo: Da je kukao nad svojom kaznom i ridao suze zbog ruku umazanih bojom za ogradu, izazvao bi podsmjeh i - uopće bio bi jadan. Umjesto toga promijenio je sustav vrijednosti i postigao uspjeh. Stoga ne kukajmo. Redefinirajmo sustav vrijednosti. Otvorimo akademije za psovanje, javno kopanje nosa, oduzimanje prednosti pješacima i uopće ugnjetavanje slabih. Zaposlimo naše najbolje stručnjake za edukaciju i organizaciju nastave na izgradnji sustava prenošenja znanja psovanja, javnog kopanja nosa, oduzimanja prednosti pješacima i općeg ugnjetavanja slabih. Samo tako ćemo rečene pojave stavit pod društvenu kontrolu. |
|
Ovaj tjedan je prohujao. U kalendaru su ostale ruzne rupe. Poput ovisnika vracam se na blog. Djeluje umirujuce... ;) |
|
Da, Danas sam, uglavnom, čitao blogove. Nemoguć zadatak. Srećom puno ih je kroslinkano, tj. oformljeni su blog ringovi. Ima svega. Totalno sam se oduševio Lebom. Naravno ima i drugih, zapravo tu je već na tisuće stranica. Po glavi mi se motaju razne ideje. Milim da je Gates u pravu. Ovo bi mogla biti revolucija za poslovnjake. Imam neke ideje i uskoro ću ih objavit, pa da vidimo… |
|
Gle, gle, Ima sjajnih osoba na blog.hr-u. Npr. pročital sam stranice HAL-a. Neke dijelove bih mogao potpisati, a to znači da imamo iste mentalne predloške. To me vodi na pomisao da je blog moguće koristiti kao poslovnu platformu. Ak' već pričamo o svemu i svačemu pomognimo si i imajmo od tog koristi. Pronašal sam i jednog Mladena i drevnu igru Go. Vidjet ćemo daljni razvoj događaja… |
|
Danas sam shvatio da prvobitna odluka s kojom sam fiksirao vrijeme blogiranja zapraf bez veze. Najbolje je na kraju dana. Kaj imam napisat v jutro kad se još nije niš dogodilo. Kaj se dogodilo danas? Hm, paaaa… Jako čudni dan. Još na putu na posao, slušajući onu famoznu bioprognozu skužil sam da ne bu v redu. Prognoza je glasila da bu svima super. Od jutra sam osećal glavu, a to je kompleksni organ s kojim sam u najboljim odnosima kad zaboravim da ga imam. Nije to bila neka bol, nego onako… imam glavu, onda su tu i okice, podočnjaci, borice, slabo izbrijane dlačice na licu i drugi facijalni ukrasi. Samo mi je to trebalo. Biti svjestan težine svoje glave, kao da nemam drugih problema. Čekalo me šest sati predavanja, često ne baš previše sposobnim studentima. Kaj ak i oni imaju svoju Glavu? To se i obistinilo danas je bio jedan od onih dana koje odradite, jer je već tak prije dogovoreno, al' bi, možda, bilo bolje da smo se izležavali negdje uz jezero u Maksimiru. No, sutra! Sutra je novi dan… |
|
Jučer nisam ništa napisao. Iako sam par puta pomislio na maraton koji sam si zadao i imao najbolju volju. Preskočio sam jutro. Navečer nisam imao snage, oči su se sklopile iako sam ruke oslonio na tipkovnicu. Dosta izgovora! Danas je osvanuo prekrasan dan. Čak sam svladao novu rutu do posla. Zapravo klinca više ne vozim do škole, mora se zadovoljit da ga iskrcam kod općinskog suda pa onda na tramvaj. Vukovarskom tramvaji uglavnom prometuju, dok se to za cestovna vozila baš ne bi moglo reći. Dođe do škole prije nego da se patimo u autu, a to je bolje i za moje živce. Dan je tako lijep da su moji studenti odlučili dio prvog sata provesti u kafiću. Tko sam ja da ih zbog toga osuđujem? Ionako su odrasli. Valjda znaju što rade, vidjet će se to na ispitu. Završit ću ovaj „post“ jer su neki štreberi već sjeli u svoje klupe… By |
|
Potrošena nedjelja Nedjelja poslije sedam navečer. Vrijeme kad shvaćam da je od planova za vikend realizirano malo. Osim jučerašnjeg dana koji je ispao planski (radni), nedjeljelja je kao i uvijek, pomalo, bez veze. Ne da se nema kaj za delat, nego me obično uhvati slabost i prepustim drugima da organiziraju vrijeme. Ništ' neobično, od svih dana u tjednu najumorniji sam baš uvijek u nedjelju. Dal' je to zbog kasne jutarnje kave, ili zbog nedostatka adrenalina jer nema prave akcije – ne znam. Znam da sam još jučer imal tisuću ideja kako potrošit nedjelju. Jedna od ideja je provesti nešto vremena na BLOGU. Ajd to ću nekak realizirat. Blog me privlači kao da inače nemam prilike izrazit svoje misli i podijelit s drugima. Ipak ta koprena tajanstvenosti (uglavnom pseudonimi) omogućuje posebnu slobodu ( i odgovornost?). Cijelo sam vrijeme vikenda na pomisao o blogu vrtio film zakaj ja to uopće radim. Prošetah se nekim sjajnim dnevnicima koji počeše u turbo ritmu. Tolike osobnosti, želja za izražavanjem, trud da se pokaže više, da se bude drukčiji od drugih… Samo da ne izgore u tom ritmu. Ipak je blogiranje maraton. Nije sprint, to je maraton. Počinje polako, trči se kontrolirano makar pucaš od energije, zatim trčiš, trčiš i trčiš… do kraja – dok bude tebe. Ostavljaš korake koje će moći čitati mnogi iza tebe. Vidjeti koliko si krvav ispod kože, koliko ti je ispod skalpa. Pri tom ćeš se mijenjati, možda mijenjati i druge, trčati kao F. Gump. Iz dana u dan, iz dana u dan… |
|
Super, opet radna subota! Ovo stvarno ne izgleda smisleno, zar ne? No, pomislite da ste nezaposleni. S jedne strane to je super jer ne morate na posao (NIKAD?). S druge strane je pitanje kako plaćate režije. E, zato je radna subota super. Možda zaradim za režije. Možda ni radna nedjelja nije za odbacit. U svemu tome najbolje je da sam si to sam napravil. Dugo i jako sam se žrtvoval da bih mogao raditi kad hoću. I ne samo to, iskorištavam sam sebe da bih sebi kao poslodavcu donio profit. Pa do kada, drugovi? Ovo stvarno nema smisla. Donesite već jednom taj zakon o zabrani plaćanja režija! |
|
Evo me na blogu. Pokusat cu svaki dan nekaj napisat. Najbolje prije posla, u onom vakuumu kad se oporavljam od transportnih aktivnosti po prigradskim i gradskim ulicama drage nam metropole i pripremam za jos jedan radni dan. Udaljenost od doma do posla prelazim prosjecnom brzinom umirovljenika na biciklu. Ono kaj me pri tom zivcira je da taj super prosjek postizem mjestimicnom voznjom sa 120. |